Pitam gradonačelnika. Kamo vodi ova cesta? (Prvo pitanje)

Slušam danas Sponzu na radio Rovinju 😦 govori o uređenju prometnica regulaciji prometa i nastavku građevinskih radova po Rovinju.
Lijepo jako lijepo.

Zapravo toliko lijepo da me to potaklo da gradonačelniku postavim jedno, prvo pitanje u dugom nizu pitanja koja mu namjeravam postaviti.

Za sada su to pitanja anonimnog blogera ali vrlo brzo odnosno čim osnujemo udrugu Za Bolji Rovinj pitanja ćemo poslati službeno.

Gradonačelniče kamo vodi ova cesta????

Pitanja koja vam postavljam u svezi ove ceste?

1   Kojim je prostornim planovima svih razina ova cesta
definirana.?

2  Postoji li SVA potrebna dokumentacija iz kojih proizlazi
dozvola za  gradnju ove ceste.?

3  Da li su riješena sva imovinsko pravna pitanja sa vlasnicima
KČ kojima   ova cesta prolazi i sa kojima graniči?

4  Koliko je novaca do sada potrošeno za izgradnju ove ceste?

5  Iz kojih izvora financiranja je financirana izgradnja ove
ceste?

6  Pri tome mislim
– na izradu prostornih planova svih razina

– projektiranje

– izrada dokumentacije koja prethodi izdavanju dozvole za
gradnju

– izvedba građevinskih radova na samoj cesti

– troškovi nadzora

– koliko je novaca utrošeno za otkup parcela koje nisu bile u
vlasništvu grada

Na osnovu kojeg dokumenta je započeto izvođenje građevinskih radova na ovoj cesti? Da li je to neka odluka ili na osnovu raspisanog natječaja.

Eto toliko za sada.

Svrha ovih pitanja je da se iz odgovora vidi radi li gradska uprava na čelu sa gradonačelnikom u korist građana ovog grada i cijele zajednice.

Mislim da je ova cesta vjerojatno dio infrastrukturnih i komunalnih radova nove poslovne zone Gripole Spine.

Dolaskom izbora ova ce se tematika sigurno ponovo aktualizirati i vjerojatno ce ponovo Plinio i TDR i ADRIS skupa sa Ladonjom biti krivci neuspjeha ove zone.

Biti će zanimljivo vidjeti tko će biti krivac za neuspjeh privredne zone Brunelka kod Rovinjskog sela.

Pozivam sve građane koje zanimaju odgovori na ova pitanja da lajakju post na Facebooku ili se pridruže ovom pitanju ostavljajući komentar na ovaj tekst.

Također vas molim da pitanja koja imate za grad i gradonačelnika pošaljete meilom kako bi ih mogli postaviti preko ovog bloga.

Oglasi

Balada o Narayami ,Dok nam upravo sada kradu život, mi pišamo u vjetar, umjesto da pazimo da nam ne izbiju zube.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća do kosti me potresao japanski film ‘Balada o ‘Narayami’.

http://en.wikipedia.org/wiki/The_Ballad_of_Narayama_%281983_film%29

Radnja se događa u malom, siromašnom selu u vrijeme feudalnog Japana. Zbog izuzetno teških životnih uvjeta u selu se primjenjuje okrutna tradicija tzv. Obasuteyama koja se odnosi na običaj da se eliminira slabiji ili stariji član obitelji kako ne bi predstavljao teret svojoj zajednici. Običaj se sastojao u tome da se dotičnog člana obitelji ostavi na nekom udaljenom, samotnom mjestu kako bi ondje umro.

U budističkim predanjima, najstariji sin obitelji bio je zadužen da odnese vlastitu majku (ili oca) na svojim leđima na obližnju planinu i tamo je prepusti (ne)milosti sudbine i prirode. Tijekom tog jezivog putovanja, majka bi razmicala grančice na putu da im olakša uspon i ujedno ih trgajući ostavljala vidljivu prohodnu stazu kako bi joj sin poslije lakše našao put kući.

U filmu kojeg spominjem, Orin je vitalna starica koja se bliži toj dobi, krepka i zdrava, i posvećena dobrobiti svoje obitelji. Godina je teška, zima oštra i nemilosrdna a urod je bio slab. Selo ima običaj da zajednički čuva svu hranu, neophodnu za njihovo preživljavanje kako bi svatko dobio najnužniji dio i time imao šansu da preživi. Krađe se kažnjavaju bez milosti. Jedna obitelj prekrši ta stoga pravila, nametnuta za dobrobit sviju, i ukrade hranu iz zajedničkih zaliha. Kazna je brza i neumoljiva a Orin je prva među egzekutorima.

Našem suvremenom umu, kazna je bezrazložno okrutna i nepravedno odmjerena. Zbog krađe koju je izvršio jedan član obitelji, cijela obitelj je živa zakopana u duboku jamu koju na njihov očigledan užas i uzaludno zapomaganje u pomoć, zatrpavaju zemljom tako ih žive sahranjujući. Sve bez iznimke, stare, mlade, žene, djecu…

Iako naizgled nezamislivo okrutna kazna, u nemilosrdnim uvjetima u kojima oni žive, nije tako neprimjerena. Onaj koji stavi vlastiti opstanak i dobrobit ispred opstanka i dobrobiti zajednice koja mu omogućuje taj opstanak, kažnjen je bez odgode i milosti, a s njime i njegova cijela obitelj kako bi svi zapamtili lekciju da će za svaki svoj prijestup ispaštati ne samo pravi krivci nego i njihovi najbliži do kojih im je najviše stalo.

Iako je zločin kažnjen i zalihe hrane spašene, situacija u selu sve je gora. Hladnoća ne popušta, hrane je sve manje i seljani gladuju preživljavajući na pukom minimumu. Orin iako i dalje doprinosi svojim radom opstanku obitelji odluči da je došlo njezino vrijeme za smrt, ne bi li u njenoj obitelji bila jedna usta manje za hraniti. Uzima kamen i sama sebi kamenom izbija svoje zdrave, bijele zube jer ‘oni čije vrijeme je prošlo’ nemaju zube. Ona svjesno kamenom uništava simbole svoje vitalnosti i snage kako bi, ubrzavajući svoj kraj, doprinijela spasenju svoje obitelji. I tako je došlo vrijeme da ju sin naprti na leđa i odnese na Narayamu kako bio ondje umrla. I to je i učinio, dok smo mi gledatelji ostali nijemi, zgroženi, ganuti i potreseni do srži svog bića. Većina u nevjerici i nerazumijevanju, šokirana tim crno-bijelim filmom i tim crno-bijelim poimanjem života.

Neću ovdje raspravljati o metafizičkim implikacijama ove tradicije niti o majčinskoj žrtvi. Ono što želim istaknuti jest da sam tek sad poćeo razumijevati stvari koje su mi tada, kad sam prvi puta pogledao film bile posve neshvatljive. Nevjerojatna okrutnost kazne za kradljivce hrane koja podrazumijeva da su za tu krađu – zločin – odgovorni svi. Smaknuće njih sviju pred cijelim selom na izuzetno grozan način.

Dok svjedočim svakog dana ‘krađi hrane’ cijelom ‘selu’ koje direktno dovodi u pitanje opstanak cijele zajednice, ne mogu se ne zapitati ne bi li smo i sami morali naše kradljivce ‘žive zakopati’ i tako poslati poruku svima koji bestidno i samoživo svakom svojom krađom (glasova, tvornica, državne imovine) nas žive ukopavaju. Ili da si sami izbijemo zube i pustimo da nas odnesu na vrh planine jer vremena su teška? Ali nisu nam to sinovi ili kćeri za koje bismo se dobrovoljno žrtvovali. To su najobičniji kradljivci hrane koji misle da njihovo pravo na preživljavanje i opstanak ukida naše. I naše djece. Naposljetku i cijele zajednice. 

Pa se onda sjetim svih naših jama u koje smo kao narod zakopavali svoje neprijatelje i shvatim da ništa nismo naučili. Jer su u jamama završili i krivci i nedužni a mi još prebrojavamo kosti iz prošlosti i svađamo se oko njih poput strvinara.

Dok nam upravo sada kradu život, mi pišamo u vjetar, umjesto da pazimo da nam ne izbiju zube.

Građanska inicijativa u Rovinju. (treba li Rovinju nova i jaka građanska inicijativa)

Pravo na udruživanje građana jedno je od temeljnih građanskih prava.
Jedan o osnovnih načina za ostvarivanje građanskih prava je osnivanje udruge građana.
Udruga se osniva radi zalaganja za probitke određene interesne skupine (osnivača i članova), zaštite vrijednosti od općeg interesa ili zaštite drugih uvjerenja i ciljeva.

Dakle, stvar je jednostavna.
Trenutna Rovinjska vlast vlada skoro 20 godina.
Mnogo je građana ovog grada koji misle da se moglo puno bolje i više napraviti za proteklih 20 godina.
Gradska vlas nema i nikada nije imala pravu oporbu koja bi mogla utjecati na donošenje odluka ključnih za napredak i razvoj grada.
Došlo je vrijeme da se to promijeni.
Došlo je vrijeme da građani preuzmu inicijativu i pobrinu se za svoju budučnost.
Došlo je vrijeme Za Bolji Rovinj.

Inicijative građana Rovinja

Grad Rovinj tj. njegovi građani poznati su po svom “menefregizmu“.
S jedne strane to je dobro za slavne osobe koje se u našem gradu mogu opustiti bez straha da će neko skočiti na njih ali s druge strane to nije dobro jer se građani ulijene i onda oni koji mogu to iskorištavaju.

Da bi grad Rovinj stvarno postao bolji potrebno je da se građani angažiraju više, da podignu svoj glas, da traže / pitaju / zahtjevaju kada im nešto treba.

Primjer nam daje naša sugrađanka (ime maknuto po njezinom zahtjevu) slanjem slijedećeg e-maila na više adresa:


Voditelj Odsjeka za komunalno
i prometno redarstvo
Grada Rovinja
Elvis Prenc

Poštovani gospodine Prenc!

Nakon podužeg razgovora sa gospodinom Valterom Macukom iz županijske Uprave za ceste, kao i sa g. Mirom Orbanićem, na koje ste me Vi uputili, rečeno mi je i više puta objašnjeno da je za problem “nedostatka” nogostupa u naselju Štanga, od autopraonice pa do “Kapre”, da se slikovito izrazim….problem koji je u nadležnosti Grada Rovinja…mislim da ne trebam previše objašnjavati, nego očekujem od Vaše službe objašnjenje za ovu situaciju.

Naime, radi se o vrlo velikoj ugroženosti pješaka, da ne kažem naše djece pred početak školske godine, gdje po novom nema niti jednog znaka ograničenja brzine, niti ležećih policajaca, nogostupa, adekvatnog pješačkog prijelaza.

Nadam se da neću morati dolaziti u situaciju nekom dodatno objašnjavati u “čemu je problem” i da ćete ga Vi znati kvalitetno i brzo riješiti, kao niti podsjećati na Zakon o sigurnosti u prometu.

Možda treba podsjetiti i na činjenicu da se ujedno radi i o vrlo naseljenom dijelu grada.

Podsjećam i na čestu preveliku brzinu vožnje u tom dijelu prometnice…nesigurnost pješaka i srećom preživjelo dijete u prometnoj nesreći na cesti o kojoj pišem prošle godine.

Hvala na razumijevanju!

Potpis meila uklonjen je na zahtjev inicijatora meila.

Na svoj upit meilom dobila je  zanimljiv odgovor od odgovorne osobe.

Poštovana, temeljem Vašeg zapažanja u svezi prometne problematike u ulici Štanga apsolutno se slažem i u ranijem razgovoru sam istaknuo problem    nepostojanja pješačkog koridora u tom dijelu naselja, za koji je zasigurno nadležan Grad, odnosno Upravni odjel za izgradnju objekata na čelu sa pročelnicom gđom.Biserkom Matacin (ovaj mail sam proslijedio
kolegici Matacin koja će Vas obavjestiti o planovima izgradnje istoga).

Nadalje, ukoliko govorimo o postavljanju prometne signalizacije na ulici Štanga, za isto je nadležna Županijska uprava za ceste, s obzirom da je ulica Štanga po kategorizaciji županijska cesta br. 5096.

Slijedom navedenog slažem se sa Vama da na području grada postoje određene opasnosti poradi nepostojanja kvalitetnih pješačkih koridora i zasigurno ću se zalagati za što skoriju izgradnju nogostupa, ne samo u ulici Štanga već i blizini škole J.Dobrile, odnosno na svim lokacijama u gradu gdje je sigurnost djece na putu u školu i obrtnuto ugrožena.

Evo pozivam sve nadležne da svojim zalaganjem potpomognu u
realizaciji istoga.
Srdačan pozdrav Prenc Elvis

Svake pohvale inicijativi naše sugrađanke.

A vas dragi sugrađani pozivamo da se i sami angažirate u pronalaženju problema i predlaganju riješenja istih.
Nitko drugi to za vas neće napraviti.

Prometna kultura u Rovinju (preneseno sa facebooka)

Ova je galerija slika prva koja je postavljena na facebook profil Za Bolji Rovinj i digla je veliku buru.

Još je uvijek aktualna.

 

KAKAO SPASITI HRVATSKU Bruno Poropat

Netko mi je poslao primjerak Novog lista  sa zanimljivim člankom Brune Poropata.

Bruno po meni ima dobre ideje i pozitivno razmišljanje, jedno poneki puta izabere krivi naćin da svoje misli i ideje prezentira.

Naprotiv, u ovom članku je sve lijepo posloženo i ideja je jasno prezentirana. Bit je u tome da građani moraju preuzeti inicijativu kako bi se u našem društvu stvari napokon pokrenule.

To je također moto pod kojim je pokrenut ovaj profil

Ispričavam se ako su slike slabo čitljive.

KAMO JE POŠLA ŠJORA ANA, ZOKI, ELIGIO, KOZE NOSTRE, MARINADA, TEO ili Treba li Rovinju ovakav “LOKALNI RADIO”

 

Mislim da je naslov jasan.

Proteklih su se mjeseci dogodile velike promjene na NAŠEM Radio Rovinju.
Pri tom me ne zanimaju afere “Končar Cetinski” makar sam siguran da je i to utjecalo na događanja na radiu.

Želim komentirati kako se to kaže programsku shemu radio rovinja i uređivačku politiku.

Ne, ne fali mi Mirko sa svojim disleksićnim čitanjem Galasa Istre i prenošenjem uglavnom glupih viceva sa interneta, pa čak mi ne fali niti Toni sa nepisanom rovinjskom himnom u 7.30.

Što mi onda fali??
Fali mi Zoki, fali mi Eligio, fale mi Koze Nostre, fali mi radio tržnica, fali mi onih sat vremena za slušatelje na koje se većinom osim šjore ane niki nije javlja jer je sa druge strane sidja Mirko.

Fali mi sport srijedom……..
Fale mi emisije poput one mega???????? koju je vodio Zlatko Takač

Fali mi Suzana i njeni gosti….

Fali mi ugođaj lokalnog gradskog radia na koji se moglo pozvati i malo čakulati. Fali mi duša koju je bez obzira na sve probleme radio Rovinj imao jer su u njemu radili ljudi koje si svaki dan mogao vidjet na cesti u kafiću, autu ili na plaži.
Fali mi naš radio NAŠ RADIO ROVINJ.

Sada imamo Soundset Istru, “bez ljudi” brz duše. Voditelji su nam u Puli (svaka čast Alfredu) ili poslije podne neka voditeljica na 16 katu vjesnikovog nebodera u Zagrebu.

Slušamo pedesetak pjesama koje se neprestano vrte u krug.
Intervjui su montirani iz telefonskih razgovora, vrlo često loše.

Vijesti se ponavljaju svakih pola ili sat vremena iste.
Na žalost ostala nam je IDS-ovska Sponzina promiđba svaki četvrtak u 13.00 u jednosmjernim proklamacijama bez dialoga.

Postavljam pitanje uklapa li se ovaj koncept u shemu lokalnog radia kakav bi radio Rovinj trebao biti.

Meni se takav ne svidja i želio bi da to ipak bude lokalni radio naš radio Rovinj.

Na kraju krajeva uklapa li se ovakav radio Rovinj u obveze iz koncesijskog ugovora za lokalni radio po kojem radio Rovinj dan danas postoji i emitira.
Siguran sam da ne.

Volio bi da se oglasi netko sa radia i da nam malo pojasni što se ovdje i zašto događa.

Poseban pozdrav Zokiju, Eligiu, Teu, Irini, naravno Igoru, Frenkiju i Albertu, specijalno i Suzani za koju osjećam da želi i može drugaćije i više, oštrije ali istovremeno pametno i promišljeno.

Također svima koji su na radiu još angažirani.

Ja želim naš gradski lokalni radio Rovinj.
A vi???