25. rujna 2012.
autora/ice zaboljirovinj
Osamdesetih godina prošlog stoljeća do kosti me potresao japanski film ‘Balada o ‘Narayami’.
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Ballad_of_Narayama_%281983_film%29
Radnja se događa u malom, siromašnom selu u vrijeme feudalnog Japana. Zbog izuzetno teških životnih uvjeta u selu se primjenjuje okrutna tradicija tzv. Obasuteyama koja se odnosi na običaj da se eliminira slabiji ili stariji član obitelji kako ne bi predstavljao teret svojoj zajednici. Običaj se sastojao u tome da se dotičnog člana obitelji ostavi na nekom udaljenom, samotnom mjestu kako bi ondje umro.
U budističkim predanjima, najstariji sin obitelji bio je zadužen da odnese vlastitu majku (ili oca) na svojim leđima na obližnju planinu i tamo je prepusti (ne)milosti sudbine i prirode. Tijekom tog jezivog putovanja, majka bi razmicala grančice na putu da im olakša uspon i ujedno ih trgajući ostavljala vidljivu prohodnu stazu kako bi joj sin poslije lakše našao put kući.
U filmu kojeg spominjem, Orin je vitalna starica koja se bliži toj dobi, krepka i zdrava, i posvećena dobrobiti svoje obitelji. Godina je teška, zima oštra i nemilosrdna a urod je bio slab. Selo ima običaj da zajednički čuva svu hranu, neophodnu za njihovo preživljavanje kako bi svatko dobio najnužniji dio i time imao šansu da preživi. Krađe se kažnjavaju bez milosti. Jedna obitelj prekrši ta stoga pravila, nametnuta za dobrobit sviju, i ukrade hranu iz zajedničkih zaliha. Kazna je brza i neumoljiva a Orin je prva među egzekutorima.
Našem suvremenom umu, kazna je bezrazložno okrutna i nepravedno odmjerena. Zbog krađe koju je izvršio jedan član obitelji, cijela obitelj je živa zakopana u duboku jamu koju na njihov očigledan užas i uzaludno zapomaganje u pomoć, zatrpavaju zemljom tako ih žive sahranjujući. Sve bez iznimke, stare, mlade, žene, djecu…
Iako naizgled nezamislivo okrutna kazna, u nemilosrdnim uvjetima u kojima oni žive, nije tako neprimjerena. Onaj koji stavi vlastiti opstanak i dobrobit ispred opstanka i dobrobiti zajednice koja mu omogućuje taj opstanak, kažnjen je bez odgode i milosti, a s njime i njegova cijela obitelj kako bi svi zapamtili lekciju da će za svaki svoj prijestup ispaštati ne samo pravi krivci nego i njihovi najbliži do kojih im je najviše stalo.
Iako je zločin kažnjen i zalihe hrane spašene, situacija u selu sve je gora. Hladnoća ne popušta, hrane je sve manje i seljani gladuju preživljavajući na pukom minimumu. Orin iako i dalje doprinosi svojim radom opstanku obitelji odluči da je došlo njezino vrijeme za smrt, ne bi li u njenoj obitelji bila jedna usta manje za hraniti. Uzima kamen i sama sebi kamenom izbija svoje zdrave, bijele zube jer ‘oni čije vrijeme je prošlo’ nemaju zube. Ona svjesno kamenom uništava simbole svoje vitalnosti i snage kako bi, ubrzavajući svoj kraj, doprinijela spasenju svoje obitelji. I tako je došlo vrijeme da ju sin naprti na leđa i odnese na Narayamu kako bio ondje umrla. I to je i učinio, dok smo mi gledatelji ostali nijemi, zgroženi, ganuti i potreseni do srži svog bića. Većina u nevjerici i nerazumijevanju, šokirana tim crno-bijelim filmom i tim crno-bijelim poimanjem života.
Neću ovdje raspravljati o metafizičkim implikacijama ove tradicije niti o majčinskoj žrtvi. Ono što želim istaknuti jest da sam tek sad poćeo razumijevati stvari koje su mi tada, kad sam prvi puta pogledao film bile posve neshvatljive. Nevjerojatna okrutnost kazne za kradljivce hrane koja podrazumijeva da su za tu krađu – zločin – odgovorni svi. Smaknuće njih sviju pred cijelim selom na izuzetno grozan način.
Dok svjedočim svakog dana ‘krađi hrane’ cijelom ‘selu’ koje direktno dovodi u pitanje opstanak cijele zajednice, ne mogu se ne zapitati ne bi li smo i sami morali naše kradljivce ‘žive zakopati’ i tako poslati poruku svima koji bestidno i samoživo svakom svojom krađom (glasova, tvornica, državne imovine) nas žive ukopavaju. Ili da si sami izbijemo zube i pustimo da nas odnesu na vrh planine jer vremena su teška? Ali nisu nam to sinovi ili kćeri za koje bismo se dobrovoljno žrtvovali. To su najobičniji kradljivci hrane koji misle da njihovo pravo na preživljavanje i opstanak ukida naše. I naše djece. Naposljetku i cijele zajednice.
Pa se onda sjetim svih naših jama u koje smo kao narod zakopavali svoje neprijatelje i shvatim da ništa nismo naučili. Jer su u jamama završili i krivci i nedužni a mi još prebrojavamo kosti iz prošlosti i svađamo se oko njih poput strvinara.
Dok nam upravo sada kradu život, mi pišamo u vjetar, umjesto da pazimo da nam ne izbiju zube.